U ČAST UPOKOJENOG STEVANA LABUDOVIĆA

Pre pet godina, 25. novembra 2017, napustio nas je Stevan Labudović, snimatelj Alžirske revolucije, ostavivši za sobom gigantsko delo, koje do danas važi za jedan od izvora audiovizuelne dokumentacije sa najvećim kredibilitetom, koji se odnosi na našu borbu za nacionalno oslobođenje.

Po ličnim instrukcijama predsednika Tita, čiji je Labudović već bio zvanični snimatelj, i angažovan od strane Filmskih novosti, koje su, u to vreme, bile važna nacionalna agencija za snimanje aktuelnih dešavanja, Stevan dobija direktive da se preseli na alžirsko-tunisku granicu, da bi tamo snimao reportaže o borbi koju je vodila Narodnooslobodilačka vojska Alžira. To je bio upravo način kako se Stevan Labudović, 1959. godine, našao u Gardimau, u Tunisu, u boravku od tri dana, da bi snimio intervjue sa odgovornim licima Narodnooslobodilačke vojske.

Njegova profesionalna ozbiljnost, zatim njegov politički angažman, koji je bio isklesan prethodno od strane sopstvene zemlje, zajedno sa Stevanovom dubokom intelektualnom čestitošću, nisu mogli da prihvate površan rad koji bi mogao lako da se opravda postojanjem teških uslova prilikom realizacije jedne reportaže u takvoj situaciji.

Nasuprot tome, Stevan je bio svestan velike odgovornosti u potrazi za istinom, naoružan jedinom svojom kamerom, nije oklevao nijednog trenutka da pređe granicu, hrabro se suočivši sa svim opasnostima da bi prodro u srž, do delova gde se vodila neposredna borba u Alžiru, prateći ,,džunu“, kako su pogradno Francuzi nazivali Alzirce sa značenjem same reci u smislu kanibala, pripadnike narodnooslobodilačkog rata, u operacijama koje su vodili protiv kolonijalnih sila, rizikujući sopstveni život.

Došavši u Alžir na tri dana, kao obični reporter, Stevan Labudović ostaje u Alžiru tri godine, podjednako saosećajući sve vreme, rame uz rame, sa mudžahedinima u teškim životnim uslovima, on radi, pritom, pokušavajući iz dana u dan da sačuva goli život zajedno uz vojnike, izlažući se svim rizicima sve do 1962. godine, kada je proglašena nezavisnost Alžira!

Upravo zahvaljujući njemu, putem slika i kadrova, koje je snimio, možemo gledajući taj snimljeni materijal da proživimo danas jedan veliki deo epopeje naših hrabrih boraca koji dobijaju vrednost, posebno njegovom zaslugom tako što oživljuju kroz kadrove, posebno u Wilaya I i Wilaya II.

Njegove udarne slike, iznete sa dna alžirskog pejzaža ,,makije“, kadrovi uhvaćeni u stvarnim borbenim uslovima, doprineli su demontaži sistema kolonijalne propagande i sada novom informisanju i oformljavanju mišljenja svetske publike putem istinitih i realnih prikaza borbe za nacionalno oslobođenje, vođenim od strane alžirskog naroda.

Do posljednjih dana svog života, Labudović se vrlo često, s puno emocija prisećao trenutaka, koje je delio sa odgovornim čelnicima narodnooslobodilačke borbe kroz alžirske pejzaže-makije, sećajuci se s tugom, imena onih koji su svoje živote dali na časnom polju.

Posle proglašenja nezavisnosti, Stevan je i dalje ostao vezan za Alžir održavajući veoma čvrste prijateljske veze s vođama narodnooslobodilačke borbe, a koje je poznavao lično iz alžirskog pejzaža-makija, naročito s pokojnim predsednicima Huari Bumedijenom i Šadli Bendžadidom, koje niste mogli sprečiti, da, prilikom svake posete Jugoslaviji, jednostavno odstupe od zvaničnog protokola, i odu da posete Stevana u njegov skromni stan, u predgrađu Beograda.

Sve u Stevanovom stanu, raznim obeležjima i predmetima, podsećalo je na njegov boravak u Alžiru: tu su njegova odlikovanja, njegova mudžahidska lična karta, koju je s ponosom držao, nacionalni grb Alžira, koji su postavljeni usred dekorativnih predmeta alžirskih zanatlija, kako bi bili jasno uočljivi...

Alžir se, takođe, našao u njegovoj ličnoj sudbini kao prekretnica, jer upravo u glavnom gradu, Alžiru, tokom posete predsednika Tita Narodnoj Demokratskoj Republici Alžir, ni manje ni više, upoznao svoju suprugu – hrabru Ružicu. Bila je stjuardesa predsedničkog aviona, a on zvanični predsednikov kamerman! Ružica će podjednako sa suprugom deliti tu njegovu ljubav prema Alžiru i hrabro ga pratiti sve do tog kobnog 25. novembra 2017. godine.

Ovo je peta godišnjica otkako Stevan nije sa nama, a to je prilika da mu se oda počast na jedan svojstven energičan i srčan način, jer je sudbina ovog velikog čoveka usko vezana za Alžir.

Dokumentarni film pod nazivom ,,Kino-Gerilci: Scene iz Labudovićevih istinitih realnosti“, posvetila mu je srpska rediteljka Mila Turlajić. Film je ušao u izbor Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA). Prikladno bi bilo da upravo ovaj dokumentarac bude masovno distibuiran i emitovan u našoj zemlji sa ciljem da omogući alžirskoj omladini da ponovo otkrije ovog čoveka zajedno sa njegovim delom.

Kamera Stevana Labudovića je izložena u muzeju Mudžahida i značajno stoji na spisku prijatelja Alžira, ali takođe bi bio i izraz priznanja od samog naroda i vlasti jedne države, da upravo ime Stevana Labudovića učine besmrtnim, tako što bi njegovim imenom imenovali jednu alžirsku ulicu, ili jedan trg ili jednu stelu glavnog grada Alžira i na taj način, upisavši njegovo ime zauvek u istoriji naše zemlje Alžir, koju je izuzetno voleo.

U glavnom gradu Alžiru, 25. novembra 2022. godine

Abdelhamid Šebšub
prethodni ambasador Narodne Demokratke Repblike Alžir u Beogradu.
(2015-2021)

pdf LABUDOVIC EL Moudjahid

HOMMAGE À STEVAN LABUDOVIC
25. 11. 2022.

Il y a cinq ans, le 25 novembre 2017, nous quittait Stevan Labudovic, le cameraman de la révolution algérienne, laissant une œuvre gigantesque, qui reste à ce jour, l’un des fonds documentaires audiovisuels les plus crédibles et les plus professionnels de notre lutte de libération nationale.
Sur instruction du Président Tito dont il était le cameraman officiel, il a été chargé par Filmske Novosti, agence yougoslave d’actualités filmées, de se déplacer à la frontière algéro-tunisienne pour y effectuer un reportage sur le combat mené par l’ALN. C’est ainsi que Stevan Labudovic, se rendit en 1959 à Ghardimaou, en Tunisie pour une durée de trois jours, afin de réaliser des interviews avec des responsables de l’ALN.
Sa rigueur professionnelle, son engagement politique, forgé par l’histoire de son propre pays, et sa profonde probité intellectuelle, ne pouvaient s’accommoder d’un travail superficiel que pouvaient justifier, au demeurant, les conditions difficiles de réalisation d’un tel reportage.
Conscient de sa responsabilité dans la recherche de la vérité, Stevan Labudovic, armé de sa seule caméra, n’a pas hésité un seul instant à traverser la frontière, bravant tous les dangers, et à pénétrer dans les zones de combat en Algérie, accompagnant les djounouds de l’ALN dans les opérations qu’ils menaient contre les forces coloniales, au risque de sa vie.
Venu en Algérie pour trois jours, en simple reporter, Stevan Labudovic restera en Algérie trois ans, partageant les dures conditions de vie des moudjahidines et défiant quotidiennement avec eux tous les risques jusqu’à l’indépendance en 1962 !
C’est grâce à lui que nous pouvons revivre aujourd’hui, à travers les images qu’il avait réalisées, une grande partie de l’épopée de nos valeureux combattants, notamment dans la wilaya I et la wilaya II.
Ses images percutantes, rapportées du fonds des maquis, prises dans les conditions réelles du combat, ont contribué à déconstruire le système de la propagande coloniale et à informer l’opinion publique mondiale sur la réalité de la lutte de libération nationale menée par le peuple algérien.
Jusqu’aux derniers jours de sa vie, Labudovic évoquait très souvent, avec beaucoup d’émotion, les moments qu’il avait partagés avec les responsables de l’ALN dans le maquis, se rappelant avec tristesse, les noms de ceux tombés au champ d’honneur.
Après l’indépendance, il est resté attaché à l’Algérie où il avait gardé de très forts liens d’amitié avec les responsables de l’ALN qu’il avait connus dans le maquis, notamment les défunts Présidents Houari Boumediene et Chadli Bendjedid, qui ne pouvaient s’empêcher, à chaque visite en Yougoslavie, de s’écarter du protocole officiel, pour aller lui rendre visite dans son modeste appartement de la banlieue de Belgrade
Tout dans cet appartement est marqué par son séjour en Algérie : ses décorations, sa carte de Moudjahid, qu’il arborait avec fierté, l’emblème national, bien visible au milieu d’objets décoratifs de l’artisanat algérien….
L’Algérie a été aussi à la croisée de son destin personnel, puisque c’est à Alger, lors d’une visite du Président Tito en Algérie, qu’il avait rencontré son épouse, la brave Ruzica. Elle était hôtesse dans l’avion présidentiel et lui, le caméraman officiel ! Elle partagera l’amour de son mari pour l’Algérie et l’accompagnera courageusement jusqu’à ce jour fatidique du 25 novembre 2017.
C’est dire que le destin de ce grand homme est intimement lié à l’Algérie. Le cinquième anniversaire de sa disparition est une occasion pour lui rendre un vibrant hommage.
Un documentaire intitulé « Ciné-Guerrillas : Scenes from the Labudovic Réels » lui a été consacré par la réalisatrice serbe, Mila Turajlic. Il vient d’être sélectionné par le Festival International du Film Documentaire d’Amsterdam (IDFA). Il serait opportun qu’il soit largement diffusé dans notre pays afin de faire découvrir cet homme et son œuvre à la jeunesse algérienne.
Il est vrai que sa caméra est exposée au musée du Moudjahid, et qu’il figure sur la liste des Amis de l’Algérie, mais Il serait légitime que le nom de Stevan Labudovic soit immortalisé par le baptême d’une rue, une place ou une stèle dans la capitale et inscrire ainsi, à jamais, son nom dans l’histoire de notre pays, ce pays qu’il avait tant aimé.
Alger le 25 novembre 2022

Abdelhamid Chebchoub
Ancien ambassadeur d’Algérie à Belgrade
(2015-2021)